|
| < | siječanj, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by: N-dizajn
Izbrisao sam Facebook. Barem sam pokušao, naime, nije ga moguće stvarno obrisati. To bi trebali jasno istaknuti prilikom registracije, a ne samo napisati gluposti poput "brzo je, jednostavno, treba vam jedna minuta".
U redu, neću trošiti dragocjene minute na gnjavažu s fejsom i nepravdom općenito, svi smo naviknuti da se sranja događaju. Bitno je poduzeti nešto. Zato kad biramo predsjednika, imamo osjećaj da smo poduzeli nešto korisno. Kako da ne. Neću kazati da predsjednik republike nam Hrvatske ima velike ovlasti (kad nema) ali svakako će nastojati usmjeriti vodu i barem neke pritoke na vlastiti mlin. Barem bih ja tako nastojao (ipak sam i ja samo čovjek) jer političari također moraju zarađivati tako da rade neki posao.
Učitelji primjerice, uče djecu, šaraju kredom; policija podjeli par kazni, pojede koju krafnu, izvadi pendrek; banke podjele par kredita, uzmu imovinu, poberu lovu; pa tako i političari moraju, eto, nečim da se bave. Najprije se dobro izlagati narodu, namazati oći svima, pa onda pokrasti sve čega se dokopaju.
Ajmo sad malo na druge teme, baš sam si pročitao sve (čak 4) posta koje sam napisao na ovoj domeni. Pa ok, nisu baš za baciti, ali morao bih vježbati pisanje na hrvatskom jeziku da mi se opet ne dogodi zadnji tjedan nastave kad je potrebno napisati esej za hrvatski unatoč nestašici riječi iz materinjeg jezika. Moram li spomenuti prosjek? Hoće li me i tamo gore pitati za prosjek? Vidim Boga kako me pita, ili ne, šalje sv. Petra s mojim svjedodžbama u ruci da me uputi na neka tamo vrata. Što je prosjek? Negdje sam pročitao karikaturu prema kojoj se čovjek koji godinu dana drži ruku u upaljenoj pečnici i nogu u frižideru osjeća sasvim dobro. U prosjeku.
Vrlo dobar sam. ("Čestitam.") Nema na čemu.
Možda nisam spomenuo, ali ponovno pokrećem blog. Do čitanja!
Moram se ispričati zbog svojeg neodazivanja na pozive ali doista sam imao puno posla, a nije ni na odmet spomenuti da još nisam gotov s tekstom koji sam trebao napisati pred nekih mjesec dana, moji mentori nisu zadovoljni. No, neću se zbog njih zabrinjavati, svjedodžba je u džepu, ocjene poželjne i starkelje na lancu.
U medjuvremenu sam nastupio na nekoliko turnira sa svojom uigranom ekipom. Moglo bi se reči da se već toliko dobro znamo da jednostavno možemo zamisliti svaki suigračev pokret. Jedan turnir smo osvojili, na jednom smo umalo pobjedili u finalu a u trećem smo prošli skupinu i nabasali na lošeg protivnika. Zabio sam puno golova jer mi je pozicija najisturenija u ekipi, ali nikako nisam najpopularniji.
Žao mi je što nisam pripremio nikakvu temu da ju obradim ovdje, no zauzvrat ću se osvrnuti na još neke sitnice koje mi troše dragocjeno vrijeme.
Gitara? O da, u svakom slučaju, i to po nekoliko sati na dan. Nekih 3-4 sata svirke nastojim upotpuniti barem jednim satom pjevanja na mikrofon. Svirao sam s mnogim "kvalitetnim" gitaristima, pjevačima, svi su oduševljeni, a to me više ni ne čudi. Kad voliš glazbu, sve je lakše. Znate onaj osjećaj kad se probudite i (ne samo da želite nego) morate odslušati pjesmu koja vam padne na pamet. Zamislite radost sviranja te iste pjesme.
Ja sam sretan čovjek. Odradio sam nekoliko gaža ovog ljeta, a čeka me još samo jedna u jednom lijepom gradiću u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a nakon toga u još jednom, Riječ je o Špancirfestu, doista sam uzbuđen zbog tog festivala, jedva čekam da sjednem pred gomilu i opalim po žicama.
Doista se divim ljudima koji objave svoje pjesme na Internetu, onima koji vlastite uradke izlože na youtube-u tako da su dostupni svima. Ja se bojim, ne da me netko popljuje ili vidi nego da mi netko ne ukrade pjesme, Dosad imam 3 koje su više-manje završene, drugim riječima, spremne za izvedbu pred publikom, ali opet se tu javlja neki strah. Ne želim otati bez njih, što ako netko doista ukrade moj "proizvod". Najbolje bi bilo snimiti album u studiu, ali to košta. Sad malo gnjavim svojim unutarnjim monolizima, no to je doista sukob mišljenja u mojoj glavi koji se doista i događa.
Nastojat ću ubuduće više vremena posvetiti čitateljima. Hvala na razumjevanju, ne biste vjerovali kako vrijeme brzo proleti uz treninge i svirke.
Drugi dio priče nastavlja priču koja je u prvom dijelu ispričana ljudima dobre volje. Drago mi je što sam uspio zaintrigirati nekoliko duša svojom pričom o Gitaristu i Pjevačici, ovo je i posljednji nastavak priče koji donosi (ili bi bar trebao) neke odgovore koji se nameću sami po sebi nakon čitanja djela.
Umoran sam i prsti lijeve ruke su mi totalno ispucali, no to mi neće puno zasmetati u nastavku.
Vjerojatno se može naslutiti da je onih posljednjih pet dana bilo ključno u njihovom "odnosu". Neću ni pokušati tvrditi suprotno. Gitarist i pjevačica su zajedno proveli 3 dana na moru, u istoj sobi, istim mislima i istom ugođaju. Cijeli razred je bio u tom hotelu, ali ostatak društva je igrao sporednu ulogu tih dana. Vrijeme je prošlo nevjerojatno brzo uz njihovo druženje. Muzika, svirka, pjesma, alkohol, znate već kako sve to ide na izletima.
Cijele dane su provodili zajedno, od jutra do mraka. Budili su se zajedno, istovremeno, a pijani se vraćali u hotel u noći. Fascinirala ga je i dalje, a čak je i uspio napisati pjesmu o njoj. Naravno, nije joj nikad uspio otpjevati istu, ne uz toliko drugih pjesama koje je ona tako savršeno pjevala.
Svako buđenje ujutro (odnosno podne) je bilo kao fantazija. Pogled na osobu koju obožavaš, kosa na jastuku, izraz njenog lica kad se probudi i prvi smiješak. Njezin smijeh bilo je nešto najljepše, najdivniji zvuk kojeg čovjek može pojmiti. Gitarist je oduvijek težio nasmijati ju, samo kako bi čim više uživao u njenom glasu.
Odlasci u pekaru, jutarnji miris toplog, (rijetko) friškog peciva koji se miješao s mirisom njene kose. Pjevačica je uvijek bila s njim, pratila ga u stopu, grlila, zvala ga na svirku.
Zajedno su se opili svake većeri, unatoč tome što je on već ionako bilo opijen njenim šarmom.
Nakon prvog takvog dana, u kasnim noćnim satima, vratili su se (pijani i bez većere) zajedno u sobu. Gitarist ju je gledao kako se svlači pred njim. Savršena figura stajala je ispred njega, grudi i noge kao u anđela. Svojim prodornim plavim očima kao da je zaranjala u njega, mogao je gotovo osjetiti njen pogled na sebi. Zabezeknut, kao da je zaboravio na svlačenje uoći odlaska na spavanje. Pjevačica je legla nakon što ga je nekoliko puta upitala kako joj stoji trenutačna (oskudna) odjeća. Garantiram da je gitarist koristio same epitete u svojim odgovorima.
Tada je nazvala svog dečka i pokrila se. U gitaristu je nešto puklo, nije mogao doći do zraka, neugodna bol iza plućnog krila nije mu dozvoljavala normalno disanje. Najednom, nije mogao podnijeti ton njena glasa, ni način na koji je govorila. Stavio je slušalice u uši i počeo slušati glazbu. Nekim slučajem upravo njenu omiljenu pjesmu. Odvrtio ju je više od pet puta i tek tada shvatio da pjevačica više ne razgovara na mobitel. Stišao zvuk da provjeri istinitost vlastitog zaključka i konačno se uvjerio. U sobi nije bilo sasvim tiho ni mirno, iako je razgovor bio završen. Pjevačica je mastrubirala u sobi. Nakon nekog vremena nije se ni ustručavala ne ispuštati zvukove. Gitarist je u tom trenutku još više mrzio njen glas. Za nekih petnaestak minuta se smirila i ukopala na mjestu, misleći kako gitarist zasigurno nije ništa čuo ni primjetio kad je ili zaspao ili slušao glazbu.
Varala se. Gitaristi imaju dobar sluh, oni koji nemaju su loši gitaristi.
Ista stvar se ponavljala svih idućih dana, cijeli dan proveden zajedno prilikom kojih kao da su samo oni postojali, te noć, sasvim ista kao i maloprije opisana.
Gitarist je odlučio ne miješati se između njih dvoje (koliko god smrdljivo jedno od njih bilo) i ne obazirati se na njene noćne zanimacije. NIje mu baš bilo jasno zašto ne mogu i noć provesti zajedno, što ga sprečava u tome, ali najvjerojatnije se radilo o savjesti, alatu koji služi da odaberemo lošu ili dobru stazu. Gitarist je jednostavno bio predobar za nju.
Na dan koncerta, nakon izleta i povratka doma, gitarist je rekao da neće više svirati, barem ne za vrijeme njene pjesme. Pjevačica tu vijest nije primila s oduševljenjem. Ne na sam dan nastupa. Molila ga je i preklinjala da se predomisli, slala gomilu poruka, ali tu nije bilo iskrenosti, samo vlastita težnja za slavom. Gitarist je za nju bio samo predmet, stvar koja proizvodi zvuk i ima samo tu namjenu.
Gitarist je sve na vrijeme shvatio, a sat vremena prije koncerta javio joj je da ipak dolazi. Učinio je to zbog sebe i svoje dobrote. Nije mogao ostaviti prijateljicu na cjedilu, kakva god bila. I nastupili su, publika je divljala, pjevačica blistala, a gitarist je bio fasciniran brojem posjetitelja koji je nadmašivao nekoliko stotina. Nikad nije vidio toliko ljudi na vlastitom koncertu. Više nije ni čuo njen glas, zavodljivi ton. Svirao je kao nikada, ostavio čitavog sebe na pozornici, a publika je viđeni trud dostojno nagradila.
Bio je to posljednji nastup Pjevačice i Gitarista, a valja spomenuti da je gitarist nakon nastupa otišao u noćni život s dvije ljepotice koje su mu se oduvijek upadale u oko. I da, u ovom slučaju, nije bilo mastrubiranja.
Iskusni (i često umišljeni) lingvisti najvjerojatnije bi vam rekli da se naslov nekog članka ili priče najčešće odabire na kraju, kad je djelo već dovršeno. Slijedit ću njihov primjer pa što bude. Uistinu se pitam kakav će to (više ili manje) slavan uradak ovaj put stvoriti moja tipkovnica. U pozadini iz Shareaze svira I don't wanna miss a thing, dakle, sve je moguće!
Isprićat ću vam priču o jednom gitaristu.
Pa što bude.
Radnja se odvija nekih tjedan dana prije samog kraja školske godine. Profesori su nabrijani (da ne upotrijebim goru riječ) i svi, ama baš svi misle da je njihov predmet jedini, te da se za ostale ne treba učiti. Kao šlag na tortu dolaze bezbrojni testovi kojih ima više nego preostalih dana namjenjenih dolasku među toliko dosadne, neudobne i išarane školske klupe.
U istom razredu nalazi se izvrsna pjevačica, rastom pomalo niska, no glasom netipično lijepim i visokim. Boja njene kose varira iz dana u dan, strahovito je kreativna i sklona drastičnim promjenama frizura. Najgore od svega je to što je na njoj nemoguće uočiti makar jedan pogrešan detalj u stilu oblačenja.
Barem ne ako ste spomenuti gitarist.
Dotična djevojka je pozvala gitarista da joj se pridruži na svečanom domjenku na određenoj lokaciji u društvu nekih velikih faca i naravno, svih njenih prijatelja. Gitarist, očaran i počašćen njenom ponudom, objeručke je prihvatio njezinu ideju i spremili su nekoliko pjesama koje su namjeravali izvesti pred publikom uživo.
Sve je prošlo bajno.
Proba, pa još jedna u njezinoj sobi, pa ona generalna u samoj postoriji za domjenke sve do nastupa uživo. Pjevačica je briljirala, blistala je u haljini čiju boju gitarist nije uspio zapamtiti zbog očaranosti vilinskog glasa i muzike opčenito. Strastven nastup nije promaknuo ni (ajde ne baš) velikoj publici i oni su uložen trud nagradili velikim i dugim pljeskom koji je još dugo nakon kraja domjenka odzvanjao u ušima gitarista i pjevačice.
Već nakon treće pjesme gitarist nije uopće osjećao tremu nego je svu pažnju posvetio licu tako nježnog vokala. Pratio je svaku emociju, mimiku i trzaj na njenom licu. Napokon je shvatio da je općinjen.
Nastup je bio završen i oko gitarista se pojavila pristojna grupica (nazovimo ih) obožavateljica, međutim, on ih je jedva i primjetio. U glavi mu je i dalje treperio božanstven glas, upravo onaj koji je svakoj njegovoj pjesmi dao ton. Nakon što se s mukom progurao kroz gomilu, požurio je za prijateljicom iz razreda, da bi nakon šetnje i razgovora završili u njenoj sobi. Tamo su pričali satima, savršeno se razumjeli iako su i dalje bili euforični i puni adrenalina zbog nedavne svirke.
Gitarist se taman zadubio u duboke nebeskomodre oći koje su bljeskale na suprotnoj strani kreveta sve do trenutka kad je zazvonio njen mobitel. Objasnila je gitaristu da dolazi njen dečko te da se mora na brzinu presvući i urediti se. Nakon što se ista počela svlačiti pred njim, poljubio ju je i zagrlio prijateljski i oprostio se od nje. Spuštao se stepenicama zgrade i razmišljao o modrim zvijezdama daleko na nebu kako zavodljivo trepere, ljepše od ičega što je dotad zamislio.
Pri izlazu iz zgrade sudario se s nekim neuglednim, visokim tipom duge kose i zadahom po cigaretama.
Idući tjedan pjevačica je zamolila gitarista da ponovno nastupe uživo, ovog puta na koncertu. Zbilo se to nekih pet dana prije samog koncerta, upravo dovoljno vremena da se usavrši par prigodnih pjesama. Gitarist je pristao, a pjevačica je blistala od sreće.
Pet dana kasnije, 3 sata prije početka koncerta, gitarist je rekao pjevačici da neće nastupiti na koncertu.
Pozdrav svim blogerima! Prošlo je mnogo godina otkako sam prvi put pisao blog. Prošao je rok mnogim blogovima koje sam pisao. Nekamo su nestali svi oni silni ljudi koji su mi komentirali blogove. Vrijeme prolazi, jebeno leti. Ni ne snađeš se, već si punoljetan.
Da ne duljim, ferije se vratilo, a s ferijem i sve ljetne čari: vrućina, znoj, lopta, kompjuter, neograničene količine prehrambenih namirnica (jelo, ali i pilo) i tako to kao i svakog ljeta uostalom. Pitam se koliko vremena mi je preostalo da uživam u ovom blagoslovljenom, gotovo bestežinskom stanju. Ovisan o drugima, ponajprije o starcima koji financiraju moje postojanje (pa i spomenuto jelo i pilo) ni ne shvaćam koliko toga zapravo prolazi mimo mene. Možda je samo shvaćanje tog problema dio odrastanja, samog dolaženja k pameti.
Već sam rekao, kako to i obično biva, skinuo sam gomilu (nekoliko gigabajta) muzike i bacio to sve skupa u player da svira random i tada sam se prisjetio samih početaka moje prisutnosti na Internetu. Prvi blogovi bili su zakon, doduše, moglo se nači svakakvih, od onih s ozbiljnom tematikom do krajnje neozbiljnih črčkarija. U današnjem pak se svijetu Facebooka cijeni brzina, i to prvenstveno brzina na jeziku što ne znači automatski da je dotična osoba izrazito pametna. Ni ne mislim negirati da se koristim Facebookom, jednostavno je nezamjenjiv kad je u pitanju komunikacija s prijateljima, profesorima, članovima benda ili čak unutar nogometne ekipe.
Znam to sve iz iskustva.
Itekako znam.
Ono što u tom ultrabrzom svijetu nedostaje je originalnost. U "staromodnim" blogovima bilo je moguće podesiti pozadinu, određenu sličicu, boju fonta po vlastitom ukusu, kako ste god htjeli odnosno umijeli. Ne kažem da danas to nije moguče, no jednostavno se "ne stigne". Ne uživamo u kreativnosti ni inspiraciji. Zavaravamo se lažnim i prečesto pogrešnim idolima, popularnim licima koja vlastiti status nikako ne zaslužuju. Čast iznimkama, no one su malobrojne.
I to znam iz iskustva.
Pa što ja to zapravo želim? Da, i mene to strašno zanima. Zasad, recimo da me zanima je li moguće pronaći neke od "starih" frendova s bloga. Ne govorim o onima od prije nekoliko godina, nikako, nego o onima koji cijene isto što i ja. Stvari koje sam naveo u prošlom paragrafu. Možda nemam toliku dozu kreativnosti koliku bih želio posjedovati, no ućinit ću sve što je u mojoj moći da smislim dostojan dizajn za ovaj blog.
U nadi da ću pronaći prijatelje...
Pozdrav :)
